PODIJELI

Makroekonomske prilike u BiH

Makroekonomija je jednostavna i ima tri elementa u jednačini: stanovništvo, privredu i državu. I svako ko želi da se upusti u analizu može da vidi da su odnosi između ta tri sektora u BiH narušeni, ma koliko god svi pričali o stabilnosti. Ustvari, vidi se da je tu uspostavljeno nešto što se zove neravnoteža koja je postalo trajno stanje i sad se to još naziva stabilnošću. Prvo što bi trebalo da se uradi u ovoj zemlji je da se naruši ta stabilnost da bi se otklonila neravnoteža. Ali, iako makroekonomska formula ima samo tri faktora, treba shvatiti da je mnogo ona komplikovanija, kao što treba shvatiti i da je ovdje sistem javne potrošnje, koji sadrži izuzetno mali obim investicija, neodrživ. Čak i ovo supstituisanje javnih investicija, kredita ne obećava da ćemo zbog toga imati provjeren efekat. Pogotovo što se radi o infrastrukturnim investicijama koje imaju dug povrat tako da same neposredno ne mogu praviti pozitivan efekat. Onaj kratkoročni pri izgradnji očigledno postoji ali to nije ni približno nešto što bi mogli nazvati pumpanjem bruto domaćeg proizvoda. Znači sve ove investicije su slatke samo dok traju, ali onda dobijemo ekonomsko dobro koje treba neposredno i posredno i efektivno da nam vrati ono za šta smo novac ulagali. I tu kod autoputeva postaje sporno kao i za sve ostale stvari u ovoj zemlji, na svakom nivou, šta je to strategija, zašto se nešto radi… Bojim se da smo tu na pogrešnom putu.

Energetski sektor

Makroekonomija i energetski sektor su isti par cipela. Čak je u energetskom sektoru još očigledniji izostanak bilo kakve strategije. Zašto govorimo o strategijama? Strategija je izraz održivosti i očuvanja a ne nečega što se zove samo rast i razvoj. Dakle, kad strateški razmišljamo moramo imati neke strateške pretpostavke. Prva je zašto nešto treba da radimo? Očigledno je kada govorimo o energetici i infrastrukturi, o poljoprivredi, o šumarstvu, industriji… moramo da pođemo od sebe i toga šta želimo time da postignemo. Da li zadovoljavamo svoje potrebe i na koji način? Drugo, ako izlazimo na međunarodno tržište kakav je naš položaj na njemu i možemo li ispuniti svoje ciljeve participacijom na tom tržištu. U BiH, recimo, imate neke potpuno sulude situacije kod gradnje autoputa. Ovaj dio autoputa za Svilaj s mostom u perspektivi najmanje će tri godine da bude kukuruzište i neće služiti nikakvoj saobraćajnoj svrsi. Poprilično sličnu situaciju imate sa ovim dijelom na graničnom prelazu Bijača, sekcijom koja očigledno zbog svog položaja ne može da privuče toliko saobraćaja koliko bi ga kvalitetno stavilo u funkciju. Sličnu situaciju je i sa mostom u Gradiški, gdje je očigledno da u narednih četiri do pet godina neće biti pravog rješenja. Možda i bude sa naše strane ali sa hrvatske neće, tako da neće biti ostvareni čak ni oni neposredni ciljevi koji bi bili u funkciji. Što se tiče energetike uvijek moramo poći od energetskog bilansa zadovoljavanja vlastitih potreba i tu jedino što BiH ima dobro je to da zadovoljava svoje potrebe potrošnje električne energije. Šta je loše? Struktura potrošnje električne energije, jer ogromne količine proizvedene električne energije kod nas troše domaćinstva, preko 50% i to je zaista poražavajući faktor jer je električna energija najplemenitija energija i najviše dodatne vrijednosti i upotrebe stiče kroz industriju kad vrti elektro motor. A kada se troši u domaćinstvima tada možemo reći da je ravno spaljivanju drva. Zašto? Pa prosječna potrošnja jednog domaćinstva u BiH je dvostruka u odnosu na prosječnu potrošnju domaćinstva u Austriji.
Sada dolazimo do problema kad promišljamo o čemu se radi. Dakle, ulazimo u gradnju termoelektrane i to ne jedne, Blok 7 Tuzla, razmišlja se o Kaknju, Banovićima, Kamengrad, Gacko 2, Ugljevik 3, Stanari su sagrađeni. To su trenutno, pogotovo u europskom kontekstu najskuplji izvori energije. Jedini skuplji izvor energije je atomska nuklearna elektrana. I kada uzmemo u obzir da su ovi kapaciteti o spaljivanju uglja relativno na izmaku snaga vidi se da je čak i gradnja u zamjenske kapacitete negdje gubitak. S druge strane imate nešto što se zove politika obnovljivih izvora energije gdje nemate praktično nijedan pokazatelj koji je cilj BiH ili Republike Srpsku ili Federacije BiH kada je riječ o participacija tih izvora u ukupnoj proizvodnji i potrošnji. To se radi po onoj – eto to svi rade pa haj’mo i mi. U drugim zemljama su zbog razvijenosti tržišta došli do veoma visokih procenata tog udjela, pa se sada, recimo, holandske željeznice 100% napajaju iz obnovljivih izvora energije. Čak i ovaj sistem posticaja za obnovljive izvore energije je poprilično sulud i očigledno nešto što se razvija van pogleda javnosti. A s treće strane je ono što nam je značajna zaliha, kada bi se ponašali domaćinski s ciljem da ostvarimo neposredne ekonomske efekte na više načina, energetska efikasnost – izolacija domova, upotreba novih sistema grijanja itd, koji bi smanjili potrošnju energije. Mislim da moramo tako da razmišljamo, jer na tržištu energije, pogotovo evropskom, termoelektrane koje su stabilan izvor snabdjevanja, imaju svoju cijenu. S obzirom na razvijenost evropskog tržišta u koji smo već na neki način debelo integrisani teško je vidjeti perspektivu da se održi ovo što mi sad zovemo izvoznom orijentacijom i reći da je naša perspektiva u energetici. Nije jer nije u ravnoteži niti možemo reći da je stalna djelatnost. Takođe, u toj energetic,i kao i u ostalim svim segmentima društva, očit je disparitet cijena i sigurno je da su vlasti u pravu kad kažu da je električna energija prejeftina, Ali zaboravljaju da su stvorili kontekst u kojem, kada se poigravate s cijenama, nema izlazne formule za stanovništvo. Znači, smatraju da politika plata reguliše tržište što je duboko pogrešno jer nigdje u svijetu plate ne regulišu tržište, nego postoji politika koja se ostvaruje na više načina, uključujući i neke administrativne mjere. Dakle, kada govorimo o makroekonomskoj situaciji i kada pogledamo ova tri segmenta; pretjeranu javnu potrošnju, nizak nivo investicija i potrošnju stanovništva koju ne zaboravimo podržava dijaspora sa prilivom od skoro tri milijarde maraka godišnje, dođemo do zapetljane situaciju iz koje teško može da se nazre izlaz, naravno ako bi se propagirala stabilnost.

BiH i EU

Najnoviji podaci EBRD-a kažu da smo mi negdje na nivou polovine onogo šta imaju istočne europske zemlje i da smo na 25 % od prosjeka EU. To su tako poražavajući podaci koji nas objektivno udaljavaju od EU. Priključiti se EU nije samo politički čin, već i ekonomski, i s naše strane, kad bi nam sutra bila otvorena EU vrata, prolazak kroz njih bi bio ravan samoubistvu. Mada, mi smo već određenim politikama jedan harakiri počinili. Nemoguće je u tom monetarnom, fiskalnom i spoljno trgovinskom okruženju privući investicije i parirati kod nas. Jer, sve što mi imamo kao potencijal za razvoj pokazuje se ujedno i kao nepotrebno. Brojni političari ništa ne preduzimaju i ne žele da se trude jer smatraju da je sve uzaludno i nepotrebno. Zato se veoma značajne grane privređivanja, kao što je recimo poljoprivreda, nalaze se ne na repu događaja. Taj nivo zanemarivanja je zaista nevjerovatan. Pokazatelji o poljoprivrednoj proizvodnji dokumentuju da u posljednjih 10 godina ona nije povećana. A s druge strane više od 40 % stanovništva je apsolutno vezano za ruralni ambijent. I sad kad pričamo o zapošljavanju ne mogu se izmisliti nova radna mjesta i nova zapošljavanja pogotovo sa takvim rasporedom stanovništva. Ali očigledno je, ako neko želi da otvori oči i da realno sagleda stanje, da načina za ostvarenje napretka za BiH ,koja svoje potrebe za hranom iz domaće proizvodnje podmiruje jedva 20 %, itekako ima Kada gledamo taj segment mora da nam bude jasno da nam je to jedna od najvećih razvojnih prilika. Skoro svi smatraju da razvoj poljoprivrede nije ekonomski razvoj. Ali mi imamo mogućnost za zadovoljavanje strateške potrebe da imamo vlastitu hranu i ljudi ne razumiju koliko je značajno. Pored toga, to je i način da stanovništvo uposlimo i ne samo da ga uposlimo nego i da ga razvijamo u pogledu znanja i sposobnosti, kako bi na kraju ostvarili efekte i povećane zarade. Nažalost, gledajući stanje u ovom segmentu jasno je da tu nema ništa. Treće, na jedan povećani output u poljoprivredi, koji bi mogao po meni da se udvostruči u nekom realnom srednjoročnom periodu, nadovezale bi se i prerađivačke i uslužne industrije kao i logistika koja bi, bio bi red, trebala da pređe sa prekupaca i nakupaca u neke sofisticirane oblike. Tako bi ova dimenzija bila značajno uvećana. Mislim da bi se svaki napor i svaka ulaganja u poljoprivredu na srednji rok mnogo više isplatili nego ulaganja u energetiku.
Kada bi nas EU bez ispunjavanja uslova prihvatila suočila bi se sa poštivanjem vlastitih pravila o konvergenciji i onda bi nam svi pristupni fondovi bili na raspolaganju. Strah me da pomislimo o kojim brojevima se tu radi, a još veći strah o tome na koji način bi mi bili primaoci te pomoći, jer, ako sada banke kažu da nemamo projekata, šta bi tek rekli u EU – evo pare stoje gdje su projekti. Gledao sam nedavno strategiju ruralnog razvoja RS koja je nekad napisana i trebala je milijarda i 100 miliona KM da se uloži. Nikad ništa nije realizovano, a imala je dobre elemente, posebno što se tiče prikupljanja podataka, fizičkog rasporeda stanovništva, potencijala itd, ali nikad nije imala strateško premišljanje, Apsolutno ni koračić nije urađen. Znači ništa se ne može se bez vodstva, liderstva koje treba da bude na svim nivoima vlasti da bi se nešt postiglo.

Vlasti i bankarski sektor

Današnji trenutak bolan je za bankare, ali očito manje bolan za vlast. Ali šta je bolno za stanovništvo ove zemlje? Živimo u doba malog ekonomskog buma u EU. Zahvaljujući tome, neki naši parametri pokazuju, popravio se izvoz, ali ne i investicije. To jeste paradoksalno, prolazi period ekonomskog buma gdje mi dobijamo mrvice i hvalimo se kako nam je BDP porastao dva ili tri posto i još to proglašavamo rekordima. Činjenica je da ne koristimo priliku u tom evropskom ekonomskom bumu, i umjesto da imamo strane investicije ovdje imamo odlazak naših ljudi na rad tamo. Znači ako su povoljne nove investicije u Njemačkoj treba da se zapitamo zašto kod nas nisu i ako ta ista radna snaga koja odavde ide vrijedi gore, kako ne vrijedi ovde i kako mi ne možemo da dovučemo ono što je lakše dovući od ljudi? Ovaj period prolazi kao još jedna propuštena šansa BiH da nešto ozbiljno uradi za sebe. Bankari su tu pasivni posmatrači. Banke su se ovde svele na istu priču o stabilnosti, ne možemo direktnu krivicu usmjeriti na banke, one jednostavno slijede istu logiku koju slijedi i država koju opet predvode političari. E sad, ti pokazatelji su pogotovo zabrinjavajući, dubina finansijskog tržišta u BiH je ispod svakog nivoa. Produbljenost bankarskog sektora mjeri se odnosom ukupne aktive bankarskog sektora prema bruto domaćem proizvodu i to govori o stepenu razvijenosti nekog bankarskog sistema i njegove produbljenosti. U BiH je taj koeficijent 85 % bankarske aktive u BDP-a, u istočno evropskim zemljama 120 do 140 %, a u visoko razvijenim zemljama i preko 400 % BDP-a. Ti podaci govore ustvari i o sposobnosti multiplikacije novca, o nerazvijenosti finansijskog tržišta uopšte. Nema smisla da tu sabiramo osiguranja koja možemo smatrati potpuno nerazvijenim, a komično je govoriti i o naše dvije berze i njihovoj egzistenciji koja se zasniva na prometu hartija od vrijednosti, i to onih dužničkih države. Dakle, to su pokazatelji koji nam govore da je ovdje situacija alarmantna i da nešto mora da se destabilizuje da bi se krenulo dalje, a ne da budemo stabilni, jer sa ovim nivoom stabilnosti mi smo u relativnom zaostajanju. Kriza 2008. godine nije direktno uticala na nas, ona je promijenila afinitete investitora, a nekvalitetni krediti su ono što je i trebalo očekivati. Određene kreditne politike koje su tada postojale zasnivale su se, istina, na raspolaganju novca iz inostranih izvora koji su nam bili, tako je izgledalo, beskrajno na raspolaganju. Tada su bankari predvođeni nekim inostranim bankama vodili neodgovornu politiku. Ali, evo, za divno čudo, BiH nije rekorder po lošim kreditima, tako da to nisu bili problemi koji su nerješivi. Štaviše, sanirani su, ima tome možda i dvije godine, pa banke sada postižu neku rekordnu dobit. Ali ni to nije održiv nivo dobiti ako se gleda na srednji rok. Postoji ono što se zove apetit prema riziku i očito da su sada banke u BiH zahvaljujući regulativi stavljene na stranu niskog, odnosno zanemarivog apetita prema riziku. Dvije razvojne banke su spregnute sa politikom, dakle potpuno izvan bankarskog razmišljanja. Pritisak je na te banke nakon šarade i katastrofe u Investiciono razvojnoj banci RS, gdje su pare bukvalno dijeljene, i gubitka od, po mojoj procjeni, bar 350 miliona konvertibilnih maraka nepovratno. Sad je i kod njih averzija prema riziku i eventualno maloj skali odgovaranja nekim političkim zahtjevima koji, opet, nisu materijalni u smislu mjerenja efekata. Takođe tu imamo problem koji je ostao neriješen – ko kome utrčava na tržište. Slična priča je i sa mikrokreditnim organizacijama i bankama, i sa razvojnim bankama. Kapacitet političara je nizak da uopšte razmatra bankarski sektor i da razumije šta se tamo dešava. Prema bankamo imamo samo dva polarizovana pristupa, jedan je da su to lihvari i razbojnici i banditi i drugi je onaj koji je potpuno nekritički pristupa bankarskom sistemu, hvali ga i kaže da je najbolji od svih, najuređeniji. Kad bi se napravio spisak šta vlasti treba da regulišu na putu ka EU, od primjene evropskih direktiva za hipotekarne kredite, osiguranje depozita, pa tako u nedogled, vidjeli bi da ovo što je na stolu nema veze sa evropskom direktivom. Novi zakon o bankama je unio nešto malo intervencija po zahtjevu MMF-a, a potpuno su zaboravljene neke druge stvari.
Govorim o niskom kapacitetu politike i političara čak i na nivou izvršne vlasti, onih koji bi po definiciji trebali da budu upućeni. Mislim da najviše ispaštaju građani. Naprimjer, sistemi nezavisnih operatera platnih sistema koji su u susjednim zemljama već uvedeni, kod nas ne mogu ni da se zamisle niti da se uopšte pokrenu kao incijativa, a kamoli da se pretvore u stvarnost. A jačanje tržišta je uvijek bazirano na većem stepenu konkurencije. Mi trenutno u platnim sistemima nemamo konkurenciju, to je banalan bankarski oligopol i sami znate varijacije cijene usluga u posljednjih 10 godina.

Tržište osiguranja je fragmentirano i zbog izostanka ozbiljnih reformi usmjereno ka zlatnim kokama. Zlatne koke su tzv. obavezna osiguranja i većina portfelja osiguravajućih kuća zasniva se na tome. Tu treba ozbiljnu reformu preduzeti. Imamo sistem naslijeđen iz SFRJ, koji funkcioniše na vrlo čudan način, a ostali oblici osiguranja koji su dobrovoljni mjere se mikro efektima. Kod nas se forsira životno osiguranje koje je u suštini u datim okolnostima makroekonomski ne nudi ništa ili ništa revolucionarno. Ponešto oko privatnog, zdravstvenog predstavlja iskorak ali u poređenju sa razvijenim tržištima to je marginalno. A zašto – zato što ovaj sklop stabilnosti isključuje participaciju i korisnost uopšte takvih oblika osiguranja.

Regulativa i bankari

Pitamo se stalno da li Centralna banka treba da vrši nadzor ili ne treba. U svijetu je dokazano da ne treba da vrši tu funkciju, znači treba da je vrše nezavisna tijela. Šta je nezavisno tijelo? Ako CB vrši sve svoje funkcije onda to više nije nezavisno tijelo i ona može radi svojih vlastitih interesa da utiče na rezultat, odnosno, ishod nadzorne funkcije tog tijela. To se pokazalo recimo u Republici Srbiji na primjeru Agrobanke zbog koje došlo do sukoba unutar Narodne banke Srbije. To se desilo i u Republici Sloveniji oko Hypo banke, mada se o tome ne piše, ali takvi konflikti očito nastaju možemo reći i sada. Cijela priča oko švajcarskog franka i reakcije CBBiH i agencija za bankrastvo pokazuje da tu nešto nije kako treba, i da svakako nije izraz nezavisnosti, jer nije nezavisnost reći nemam „ja ništa nemam s tim problemom“. U Kini je to na najbolji način dokazano, a tamo je napušten nadzor centralne banke i formirana agencije. To je ustvari i iskustvo SAD-a gdje je najviše problema bilo u bankarskom sistemu zbog ogromnog broja banaka i stvarno liberalnog tržišta i mnogo liberalnijeg pristupa nego što je kod nas. Stepen regulacije koji mi sad imamo je vrlo sveobuhvatan i može da prođe pola karijere u tome samo da se savladaju aspekti regulacije u bankarstvu što proizvodi daljnju posljedicu da većina ljudi uopšte ne razumije na sveobuhvatan način regulaciju pa i njene pojedine segmente. Dešava nešto čudno – CB se nastoji proizvesti u nešto što ona nije, a pogotovo nije ni kadrovski ni na nivou rukovodstva ni na nivou osoblja, a dvije agencije koje po prirodi posla već sarađuju zato što nema barijera u poslovanju banaka registrovanih u jednom ili drugom entitetu, vezuju se sada posredno na CB umjesto da neposredno sarađuju. Naravno, narušen ugled Agencije za bankarstvo RS u slučaju propasti dvije banke doprinjeo je takvim razmišljanjima, međutim na taj način se ne grade nezavisna tijela. Ono što je karakteristično i što se nije dogodilo u BiH, a što je svuda u svijetu normalno, je da mora da postoji protočnost kadrova između banaka, nadzornih tijela itd. Mi sad imamo jednu postavku da i u CB i u agencijama za bankarstvo imate ljude koji imaju skromno ili nikakvo bankarsko iskustvo i onda je teško govoriti o kvalifikovanosti i kompetentnosti. Da ne pričamo o fenomenu koji se stvorio na zapadu a to je da kad se pojavi neko ko je jak u nadzornim tijelima bankari ga kupuju, ponude mu radno mjesto i time eliminišu opasnost. To se dogodilo na Islandu upravo čovjeku koji je nanjušio one krize. Čitav niz velikih problema, koji se i onako ne rješavaju referendumski, koji bi se trebali rješavati u stručnim krugovima i akademskoj zajednicama. Međutim, svjedoci smo da i kada se organizuje neki skup on brzo postane prepolitički, a ne mjesto na kojem treba osvijetli problem i doprinijeti njegovom rješavanju. Tako da je teško očekivati da i napredujemo. Agencije nisu išle za uvođenjem izvještajnih modela EU potpuno opravdano, ali sa druge strane nisu gledali ni iskustva zemalja koja su na pola puta. Uglavnom su se modifikovali stari izvještaji po novom sistemu tako da će se pokazati da je nešto što sada izgleda praktično izrazito nepraktično u formi zapažanja određenih pojava. Lideri u bankarskom sektoru, menadžeri imaju osnovni posao, što mi eufimistički kažemo, da prodaju proizvode. Oni regule doživljavaju kao neka fizička ograničenja, što je sigurno tačno jer banke nisu nastale niti su plod regulative nego su banke prethodile regulativi što treba da se razumije kad se govori o bankama. One su imale svoju samoregulaciju i tok razvoja da bi opstale na tržištu. Danas u literaturi može naći deset jednostavnih pravila za bankara koja se mogu napisati u zakon i da budu dovoljno mjerilo. Zbog složenosti izvještajnih sistema i veličine banaka prije svega i njihovog uticaja na druge i mogućeg nanošenja štete drugima moralo se pristupiti regulaciji. Imate i one ljude koji su zaduženi za upravljanje rizicima, oni su nužna smetnja liderskom sloju i oni su taj prvi front koji radi ja mislim beskrajne radne sate sagledavajući sve, mjereći u skladu sa regulativom, izvještavajući nadzorne organe itd. To su ljudi koji nose najveći teret ove reforme, to nisu direktori, ni većina prodajnog osoblja nije. I to vam tako izgleda, to je stvarni život. Koliko će banke uspjeti da odgovore na sve zahtjeve zavisi opet od tih ljudi koji su sigurno premoreni. Zato se ja ne slažem sa onima koji kažu da stari zakon nije valjao pa se morao donijeti novi. Taj stari zakon je sadržavao je ovlaštenja dovoljna agencijama za nadzor. Ovaj je očio korak urađen, ja ga prije svega shvatam kao ujednačavanje zakonodavstva sa EU na putu pristupanja EU, ali bez nekih efekata koji će nešto značajno unaprijediti. Postoje odjeljenja za restrukturiranje banaka i dobro je što je nešto regulisano u koracima ali i ranije se moglo restrukturirati banake jer je to zakonski poslovni poduhvat kao što su se mogla restrukturirati i preduzeća. Dobro sada je fino regulisan taj korak da se ne bi trčalo u loša rješenja. Ipak, restrukturiranje banaka i njihov oporavak mogu voditi samo ljudi koji razumiju kako banka radi ali na profitnoj osnovi, a ne na regulatornoj. Sad imamo problem da imate odjeljenje, imate sve, ali to nije čitanje zakona. Uči u banku, pregledati bilans, vidjeti deficite, razumjeti probleme i naći rješenja to nema veze sa zakonom. To nikakve veze nema jer kad bi neko vjerovao da je zakon nadređen bankarstvu taj onda ne zna šta je bankarstvo. Bankarstvo je uvijek postojalo prije zakona i to ovo moderno doba, od 16. vijeka u kontinuitetu.

Kripto valute

Jedna od tragičnih stvari što mi i na polju bitcoina nemamo dodir sa nečim što se može nazvati novom tehnološkom revolucijom u digitalnom svijetu, ali sa posljedicom po stvarni svijet. Koliko god ljudima efemerno izgledao bitcoin i uopšte svijet kripto valuta o kojem mi imamo informacije iz treće ruke moglo bi se reći da oni koji su zainteresovani u BiH kad bi otišli u Sloveniju koja je najrazvijenija ekonomija blockchaina i kripto valuta ne bi razumjeli uopšte šta se događa. Tamo imate čitavo tržište i niz kompanija koje su razvijene. Zašto ne biste shvatili? Zato što mi čak ni kategorijalno ne vladamo šta je šta u tom svijetu, mi smo samo čuli da je bitcoin skočio na 20.000 US dolara pa pao na sedam, pa je sada na 10. Činjenica je da ono gdje danas u BiH imamo najviše para da ulažemo u informativne tehnologije ide mimo ljudskih potencijala koji se u BiH bave IT-om. Imamo budalaste investicije a ne razvijamo resurs koji je ljudski i koji bi sutra trebao da nas nosi. U Estoniji su sve napravili sami, nisu tražili sa strane sisteme pa da sad imaju e-državu kao što kod nas zamišljaju – mi ćemo kupiti softver, već se spominju desetomilionske cifre za gotova rješenja, koje nećemo znati čak ni da pokrenemo kako treba a kamoli da održavamo itd. Što je najtragičnije, blockchain tehnologija, koja je posljedica bitcoina, jer je bitcoin definisao blockchain tehnologiju, t je tehnologija budućnosti i to definitivno zbog karakteristika bezbjednosti i neuništivosti zapisa itd. Deset godina od pokretanja blockchaina i bitcoina, mi nemamo ljude koji se time bave ni bilo kakav podsticaj da se to radi. Upoznao ljude iz Srbije, tu su časopisi i kad gledate rezultat Srbije na IT tržištu i šta sve radi to su ozbiljne cifre i mislim da su tu Srbija i Hrvatska uradile svoj posao. Istina tamo su još neprepoznati od vlasti kao stvarni resurs razvoja dok u R. Sloveniji imate drugačiju situaciju. Sad u BiH nema prepoznavanje ni šta znači IT vlastiti resurs u smislu ljudi, znanja, sposobnosti da razvijaju niti davanja zadataka, a kamoli da govorimo o nekim segmentima tehnologije i onome što je budućnost koja dolazi.